Knjigosfera

Fahrenheit 451 – Ray Bradbury

“Užitak je bio paliti. Osobit je užitak bio gledati kako stvari nestaju, kako crne i mijenjaju se…”.

Tako počinje roman Raya Bradbury-a, proročanska verzija nadolazeće budućnosti, kritika Zapadne civilizacije, modernih tehnoloških potencijala i eventualna destrukcija slobodne misli.

Uvodne riječi označavaju početno stanje Montaga, glavnog protagonista ovog distopijskog uratka, stanje zadovoljstva, uživanja, njegov život je smislen. On je “vatrogasac”. Pali knjige koje su zabranjene jer izazivaju neslogu i nesreću, to mu je posao i uživa u tome.

Do konfliktne situacije dolazi kad upozna svoju susjedu slobodnoumnu Clarissu, koja ga svojim djevojački znatiželjnim pitanjima (“Koliko dugo radite kao vatrogasac”,”Pročitate li ikad ikoju od knjiga koje palite?”, ” Je li istina da su u davna vremena vatrogasci gasili vatru umjesto da je potiču?”) lagano budi te i sam nastavlja postavljati pitanja i pokreće potragu za odgovorima koja ga dovode do krize identiteta.

Počinje sumnjati u sebe, u svoj posao. Šta to ima u tim knjigama da ljudi koji ih skrivaju unatoč zabrani, riskiraju zatvaranje u ludnicu ako ih uhvate? Započinje dijalog sa svojim nadređenim, kapetanom Beatty, koji po meni, predstavlja srž, glavnu misao ovog romana. Kroz dijalog se dobije vizija ove distopije:

..svi moramo biti jednaki. Ne svi rođeni slobodni i ravnopravni, kako stoji u Ustavu, nego svi načinjeni jednakima. Svaki čovjek prema liku svih ostalih; da prema njima prosuđuje samoga sebe.

Traži se i očekuje kolektivitet misli, a satire svaki znak indvidualnosti i drugačijeg ponašanja. Uloga vatrogasaca u tom svijetu se promijenila. Kuće su postale vatrostalne i dodijeljen im je nov posao….”čuvara mira našeg uma, žarišta našeg razumijevanja i zakonitog straha od osjećaja manje vrijednosti – službenih cenzora, sudaca i izvršitelja…“.

Montag se razbudi i shvati da je u društvu s dubokom manom. Rat se sprema. Ljudi svjesno žive u neznanju. Ignoriraju stvarnost. Zabava, mediji, droga i konformacija je sve što je bitno.

Sve kulminira sa upoznavanjem Fabera, starog bivšeg profesora, koji ga poučava vrijednosti knjiga: “…zašto su knjige omražene i zašto ih se boje? One pokazuju pore na licu života… čarobnost je samo u onome o čemu one govore…“.

Vrhunac romana predstavlja Montagovo suočavanje s njegovom ženom Mildred, koja ne želi prihvatiti okrutnost realnog svijeta, svijeta izvan njezine “imaginarne TV obitelji”, i na posljetku suočavanje s kapetanom Beatty.

Pri samom kraju, Montag je pretvoren u kriminalca, postao je jedan od onih koje je sam proganjao. Dolazi do medijske potrage za Montagom i nalaženje žrtvenog janjeta u obliku nevinog šetača, bježanje od mehaničkog psa koji ga njuši, bijeg niz rijeku izvan grada i prolazak kroz šumski krajolik.

Pobjegavši izvan grada, prati stare tračnice i susreće se sa skupinom starih intelektualaca, koji su memorizirali knjige i kao čudačka manjina žive u šumi, čekajući svoj trenutak kada će svojim znanjem koristiti svijetu kada bude spreman opet čitati. Taj trenutak se nije dugo čekao. Rat je započeo i završio u jednom trenutku: grad je bombardiran i pretvoren u pepeo. Vrijeme rušenje je završilo. Vrijeme je izgradnje i povratka intelekta u svijet.

Roman vrvi simbolizmima, metaforama, aluzijama i kulturnim poveznicima. Potiče me  na konstantno uspoređivanje sa današnjom realnošću. Nastao je  1953. godine i glavna misao koja je bila na umu njegovom tvorcu jest kritika moderne tehnologije, otuđenja koja ona donosi i pretvaranje čovjeka u “idiota” putem televizijskog sadržaja popraćenog velikim TV ekranima i naročito bombandiranjem bespotrebnim činjenicama koje on naziva “faktozoidima”. U knjizi je to najbolje opisano kroz Beattyin monolog :

“…Ne želiš li da čovjek u političkom pogledu bude nesretan, ne pokazuj mu dvije strane problema koji ga tišti; pokaži mu samo jednu. Još bolje, ne daj mu niti jednu. Neka zaboravi tako nešto kao što je rat. Ako su vlasti nedjelotvorne, neuravnotežene, lude za porezima, bolje je i sve to skupa nego da si time ljudi razbijaju glavu. Mir, Montag. Neka se ljudi natječu tko će upamtiti riječi što većeg broja popularnih pjesama ili imena glavnih država….nakljukaj ih nezapaljivim podacima, potpuno zaguši činjenicama, tako da se osjete ispunjeni, a apsolutno zadovoljni informacijama….nemoj im davati nikakvu sklisku materiju, kao što su filozofija ili sociologija, kojima se povezuju stvari…

Bradbury vješto stvara svijet za svoju priču i likove. Prema pripovijedanju likova znamo da je dominatno nasilje, ljudi su nesretni, stalno je prisutna prijetnja nekog rata. U međuvremenu su već bila dva atomska rata od 1990. godine. Obiteljsko okružje i odgoj je nestao, zamijenjem državnom indoktrinacijom od vrtića i dominacijom televizijskih sadržaja.

Bradbury zamišlja već onda 50-tih godina, kada je još bila dominatna crno-bijela televizija, televizijski program kao opijat naroda. To i nije daleko od današnjice, s obzirom na reality show-ove i njihov sve veći broj. U romanu, Bradbury se televiziji obraća kao “zidovima”, a glumcima kao “obitelji. Zanimljivo je njegovo predviđanje velikih ravnih televizora koji vise na zidu kao slike, i emitiranja besmislenog sadržaja da se odvrati pažnja od nadolazećeg rata.

Ono što je zaista dominatno u romanu je cenzura kritičke misli, ili nepoticanje iste, ali nije to bit, kako sam Bradbury obašnjava putem svojih intervjua. On izražava svoju bojazan da će u budućnosti televizija zamijeniti knjige. Da će svijet činiti nečitači, neučenici, neznalice. On se boji zemlje neznanja.

Slažem se u nekim dijelovima sa poantom knjige. U stavu da su ljudi postali pasivni, ignoranti, svjesni potrošači i ovisnici o svačemu. Ali isto tako ne bi prebrzo proglasila tehnološki napredak i same medije kao nešto nužno negativno. Dobro iskorištena tehnološka dostignuća i medijski prostor mogu donijeti pozitive promjene u civilizacijskom napretku. Isto tako sam razmišljanja dok god postoji ljudska znatiželja, želja za poboljšavanjem stečenog i težnja za budućim znanstvenim i inim dostignućima, knjige i paralelno s njima, ljudski intelekt ne bi trebao doći u opasnost.

Sve u svemu, roman simboličnog naziva Fahrenheit 451 (temperatura na kojoj se papir zapali i izgori ), jest djelo koje izaziva čitateljevu misao i tjera ga na propitkivanja o prošlosti i sadašnjosti. Definitivno se radi o bezvremenskom klasiku, jer mada je napisan prije 60-tak godina, još uvijek iza sebe ostavlja mnoga pitanja, a svako od nas ima ili još traži odgovore.

by Lidach

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s