Knjigosfera

Ime ruže – Umberto Eco

Otac Vilim i njegov pomoćnik Adson stižu u vrlo raskošan i bogat benediktinski samostan u Italiji kako bi pomogli da nesretni događaj (ubojstvo jednog fratra) ne zasjeni ionako vrlo delikatan sastanak koji se tamo kroz par dana treba održati.

Dok se njih dvojica bacaju u koštac s vrlo izazovnom i misterioznom zagonetkom, pronalaze različite tragove, otkrivaju pomno čuvane tajne i dolaze do zapanjujućih spoznaja, u samostan pristižu veledostojnici koji trebaju raspraviti odnos pape i cara, pape i različitih duhovnih pokreta koji mu prijete, te sukob benediktinaca i franejvaca oko pitanja je li Isus išta posjedovao, a samim time trebaju li i oni nešto posjedovati. Kada netko kaže da je Crkva dvolična, to ispadne klišej, no način na koji je o tome pisao Umberto Eco vrlo je direktan, ali i s dosta takta. On ne imenuje stranu koja je u krivu, a koja u pravu, on iznosi činjenice u stilu srednjevijekovnog ljetopisa kroz vizuru pomalo zbunjenog pripovjedača koji ne razumije mnogo toga, a na čitatelju je da sam prosudi. S jedne su strane pune riznice, nezamislive delicije i pomalo morbidne relikvije, a s druge strane je dioba svijeta na ovce, pastire i pse…

Likovi su naročito interesanti. Za početak, svakom zapinje za oko sličnost Vilima i Sherlocka Holmesa, te Adsona i Watsona. Ipak, najviše simbolike je sadržano u liku Jorgea koji je predstavnik čitavog srednjeg vijeka: on živi u mraku i ljubomorno čuva znanje, koči napredak i ne predviđa svijetu budućnost. Jedan od značajnih likova, iako ne u ljudskom obliku, je svakako knjižnica sa svojim neodgonetnutim (ne i za Vilima) labirintom, brojnim i dragocjenim knjigama, tajnama koje sadrži, događanjima kojih je poprište, te mističnim statusom. Zapravo, odnos prema knjižnici je odnos prema znanju i koliko se god činilo da znanje uz prisutnost tolike pisane riječi caruje, caruju njegovi čuvari koji “nezgodnim” spoznajama ne daju da dopru na vidjelo.

Za kraj je sam autor rekao da mora biti takav, da se priča u onakvom prostoru i onom vremenu mora završiti na takav način. Također otkriva da je pročitao i pažljivo proučio podosta ljetopisa kako bi čim vjernije kopirao njihovu formu i stil. Kolika je pozornost pridana detaljima možda se najjasnije vidi u tome da je načinio tlocrt opatije i čak izbrojao stepenice od točke a do točke b kako bi na tom putu likovima dodijelio baš onoliko rečenica koliko su u mogućnosti izmijeniti.

To nije jedna od onih knjiga koje se smiju pročitati u dahu jer je previše toga lijepo, duboko i važno da bi se pročitalo, a bez da se nad tim zamisli. Knjiga obiluje dijalozima i raspravama fratra u kojima je sadržano mnogo mudrosti i zanimljivo argumentiranih svjetonazora, te pojedinostima o navikama, načinu života, znanstvenim dostignućima tadašnjeg svijeta. Čak i ako postoji opasnost da čitatelja to sve umori, njegova pažnja neće popustiti, niti će preskakati stranice iz straha da ne propusti trag za rasplet kriminalističkog zapleta. Iako bi bila prava šteta da ga pronalazak krivca jedino veseli.

Zapravo, teško je izmisliti kompliment za nešto što svi hvale i čime su svi oduševljeni, a takve reakcije su zasigurno i više nego izvrsna preporuka.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s