Knjigosfera

Neobična priča o Benjaminu Buttonu – Francis Scott Fiztgerald

Neobična priča o Benjaminu ButtonuRoger Button silno je želio sina, no nije mogao ni zamisliti da će mu ispunjenje njegove želje prouzročiti toliko neugodnosti i nezadovoljstva. Kad ga je napokon dobio, on je rođen kao starac, kao sedamdesetogodišnjak. Šok i nevjerica potresli su najprije svo bolničko osoblje, a zatim i sirotog Rogera. No, nakon prvotne nevjerice i negodovanja nije uslijedila bezuvjetna ljubav i silno obožavanje malog tj. starog Benjamina. Doduše, Roger Button nije ni pokušao učiniti ništa nažao Benjaminu, jedino je inzistirao na tome da se ne pravi razlika između njega i njegovih vršnjaka. Iako je više uživao u razgovorima sa svojim djedom uz lulu te čitanju enciklopedija, Benjamin je svejedno morao ići u vrtić i nositi kratke hlače kao ostali dječaci.

Kako je vrijeme prolazilo, Benjamin se pomlađivao. U dobi od otprilike pedeset godina pokušao se upisati na Yale no tamo su ga bezobrazno odbili misleći da je sve to šala na njihov račun. Svejedno, Benjamin se pokazao odličnim u očevom poslu tako da je njihov imetak povećan za nekoliko puta. Upoznao je i prelijepu i mladu Hildegarde Moncrief koja je baš voljela starije, zrelije muškarce kakav je očito bio Benjamin. Njihove zaruke, a zatim i brak izazvali su skandal jer nitko njie mogao shvatiti kako tako lijepa djevojka može odabrati nekog starog poput Benjamina. Usto, nitko nije vjerovao da je on zaista Rogerov sin već su kružile različite glasine, jedna zabavnija i neistinitija od druge. No, Benjamin se i dalje nastavio pomlađivati, a Hildegarde je starila. S vremenom mu je starija i već pomalo konzervativna žena postala smetnja pa su se njih dvoje sve više udaljavali. Ona je postal očajna što joj muž tako bezobrazno postaje mlađi, a on je uživao u dugim i bučnim zabavama. Bio je i u ratu, upisao se na Harvard gdje je isprva bio zvijezda, ali kako se nastavio pomlađivati nakon diplome upisao je internat o kojem je slušao od brucoša na fakultetu. Njegov sin Roscoe je već odavno bio na čelu kompanije, a očeva dob predstavljala mu je ozbiljan teret. Ne samo da je zahtijevao da mu se, kad imaju goste, obraća sa “ujče” već je prema njemu bio prilično hladan. Benjamin je čak neko vrijeme pohađao vrtić sa svojim unukom dok mu to nije postalo perzahtjevno.

Čini se da mu je obitelj po drugi put uskratila toplinu, ljubav i prihvaćanje: prvi put to je bilo odmah poslije njegova rođenja, kad su ga silno željeli učiniti dječakom iako je bilo očito da on to nije, a drugi put kad je ostario tj. postao je mali dječak i na kraju beba. Benjaminove fizičke promjene pratile su i psihičke promjene. Razvijao se od starca koji čita Britanicu, preko srednjoviječnog čovjeka posvećenog poslu i mladića koji uživa u mladosti, pa sve do dječaka koji čita dječje knjige o izviđačima i na kraju novorođenčeta o kojem se brine dadilja. Na tom putu ne samo da ga obitelj nije ljubila, već mu ni društvo nije pružalo razumijevanje niti mu je bilo sklono. Iako je sve to tužno, Fitzgerald je odustao od sentimentalnosti te je sve prožeo ironijom, tako da zaista nema potrebe da itko žali “nesretnog” Benjamina. Ako netko zaslužuje žaljenje tada su to tzv. tradicionalne, obiteljske vrijednosti kojima se ovom prilikom narugao.

Priča se nalazi u zbirci Priče iz doba jazza, a kao i “Dijamant velik poput hotela Ritz” smještena je u tzv. fantastični krug. Nakon što je objavljena u časopisu Collier’s, jednoga se čitatelja očito jako dojmila kad se njenom autoru obratio sljedećim riječima:

Gospodine –

Pročitao sam priču o Benjaminu Buttonu u Colliersu i želim Vam reći da biste kao pisac ove kratke priče Vi mogli biti pravi luđak. U životu sam već susretao svakakve uvrnute tipove ali Vi ste od svih udarenih najveći. Žao mi je potrošiti komad od papira na Vas ali ću svejedno to učiniti.”

S jednim se moramo složiti – ideja je zaista uvrnuta. Autora je zapravo Mark Twain inspirirao za priču o Benjaminu koji naopako stari tj. pomlađuje se kad je rekao: “Početna polovica života sastoji se od sposobnosti za uživanjem bez mogućnosti; završna polovica sastoji se od mogućnosti bez sposobnosti.” Stoga je Fitzgerald dao mašti na volju i postavio stvari naopako, a rezultat svega su nezaboravne stranice fantastičnog štiva.

Neobična priča o Benjaminu Buttonu - film

Erich Roth je “doradio” Fitzgeraldov tekst po kojem je 2008. godine David Fincher snimio istoimeni film sa Brad Pittom i Cate Blanchett u glavnim ulogama. Film tj. scenariji ne da nije bio dosljedan originalu, nego predstavlja sasvim drugačijeg Benjamina Buttona sa romantičnijim, sentimentalnijim i sretnijim životom. Sve je prštilo emocijama i toplinom, Hildegarde očito nije bila dovoljno zanosna i upečatljiva kao lik tako da je neku verziju nje same predstavljala Daisy (čak je i ime Daisy daleko romantičnije i milozvučnije), a Benjaminovu obitelj je zamjenila brižna Queenie. Sve je to daleko od “istine” i Fitzgeraldovog Benjamina, no Brad Pitt i Kate Blanchet očito mogu nadomijestiti njegovu zdravu ironiju i ne toliko bajkovit zaplet.

Priča je uistinu uvrnuta, ne nedostaje joj ni ironjie pa tako ni zdravog, latentnog humora, a u svemu tome je zabavna i nezaboravna. Zato možda ne bi bilo loše zaboraviti filmsku verziju, pustiti je da egzistira sama, te je ne dovoditi u vezu sa Fitzgeraldovom pričom.

Jasmina

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s