Filmosfera

Imamo Papu (Habemus Papam, 2011)

Kad se sa balkona bazilike Svetog Petra u Vatikanu svim vjernicima dekan iz redova kardinala đakona obrati sa :

“Annuntio vobis gaudium magnum:
Habemus Papam!
Eminentissimum ac reverendissimum Dominum…”

znak je to da je Katolička crkva dobila novog poglavara. Tome, dakako, prethodi konklava tj. njihovo vijećanje o istome. Za vrijeme konklave oni su i fizički odvojeni od vanjskog svijeta, što traje sve dok se ne izabere papa. Kako bi vjernici znali da su kardinali odabrali novog papu, promatra se kakav dim izlazi. Tako bijeli dim znači da je papa izabran, a crni da nije.

Radnja filma započinje neposredno nakon smrti Ivana Pavla II. te se redatelj (Nanni Moretti, ujedno i scenarist te psihijatar u filmu) poslužio snimkama njegove sahrane. Nakon toga, Crkvi je potreban novi poglavar, a kardinali pristigli iz svih dijelova katoličkog svijeta sudjeluju u njegovu izboru. No, čini se da ni jedan od njih ne želi biti papa! Dok traje glasanje, svatko od njih potajno se moli Bogu da on ne bude izabran. Ipak, jedan od njih postat će taj (ne)sretnik. U trenutku kad je trebao stupiti na balkon bazilike Svetog Petra i blagosloviti vjernike koji mu radosno kliču, Papa je očajnim krikom dao kardinalima do znanja da on za to nije spreman. Kriza je neizbježna, a Vatikan se za pomoć obratio čak i najpoznatijem psihijatru. No, on je ograničen u svojim metodama i nije Papi mogao pristupiti kao običnom pacijentu, tako da nije nastupilo nikakvo poboljšanje Papinog psihičkog stanja. Ipak, psihijatra su zadržali zatvorenog zajedno sa gomilom kardinala dvostruko starijim od njega. Zatim se glasogovornik odvažio i odveo Papu, naravno prerušenog u običnog starca, k drugoj psihoterapeutkinji koja je bivša supruga prvog psihijatra. Ni ona čarobno ne riješava njegove problem, ali Papa je svjestan da ih ima, a rješenje vidi u bijegu od Vatikana i svoje nove dužnosti. On nekoliko dana provodi lutajući gradom te pritom susreće kazališnu družinu koja će mu pomoći da se vrati u svoju prošlost i prisjeti se svojih glumačkih ambicija koje se nikada nisu realizirale. Kardinali nisu bili obaviješteni o Papinom nestanku te su uvjeravani kako se njegovo stanje poboljšava. Zajedno sa doktorom provodili su zanimljive trenutke, te se međusobno upoznavali. Doktor im je pričao kako je Biblija prilično depresivna, krcata osjećajem krivnje i čak suicidalnim ,a o njima se saznaje da svatko od njih ima zanimljivih navika: od slaganja puzzli i sobnog bicikla, preko kartanja do pušenja i pretjerivanja sa kapima za spavanje. Oni su redom dobročudni i naivni starci koji u nekim trenutcima reagiraju posve djetinje, a s druge strane, oni su i veliki crkveni veledostojnici. Svejedno, dok su čekali da Papa dođe k sebi pristali su na odbojkaški turnir kojeg je organizirao doktor i uživali su igrajući i navijajući.

Uoči svog prikazivanja u Cannesu ove godine, film je najavljivan kao kontroverzan. Po mišljenju  nekih, jedina kontroverza bio je sam redatelj koji je, ateist i ljevičar, Crkvi i papi pristupio na posve bezazlen i prijateljski način. Moretti se izjasnio kako mu je bilo jasno kakav se film od njega očekuje, ali je isto tako jasno kakvi skandali potresaju Crkvu, stoga je to dovoljan razlog da on postupi mimo svih očekivanja. Reakcije Vatikana također nisu bile loše, a čak je Benedikt XVI. jednom izjavio da je za njega izbor za papu bio prava giljotina.

Iako je atmosfera prvih nekoliko prizora pomalo tjeskobna i potištujuća (naime, film započinje smrću Pape Ivana Pavla II.), ostatak filma protekao je u sasvim suprotnom tonu. Možda se od filma o izboru pape očekuje više dramatičnosti, spletkarenja, nepristupačnosti, no ovaj film je na ležeran i pomalo komičan način progovorio o ljudima za koje se ni ne pomišlja da su jedni od nas. Na taj način kao da je srušio mit o nečemu misterioznom i nedodirljivom. Upravo u tome, tj. približavanju nečega nedostižnoga normalnim ljudima, podsjeća na Kraljev govor u kojem je kralj imao problem i terapeuta koji mu ga je pomogao riješiti. Što se tiče ostalih kritika, od samog filma se daleko bolje ocijenjivala gluma Michela Piccolia.

Svakako bi se prije očekivalo da se iza ovakvog naslova krije tjeskobna drama, bez imalo humora i vedrine, komičniji pristup se pokazao boljim baš zato što ga nitko ne očekuje. U duhovitoj i toploj maniri Papa je prikazan kao čovjek, tj. kao običan, zbunjen starac koji prvo mora pronaći sebe da bi mogao prihvatiti vrlo zahtjevnu ulogu sa izazovima za koje smatra da im nije dorastao. Na kraju je postupio čovječno (iskreno i odgovorno), a to je najljepša poruka koju je film mogao prenijeti.

Jasmina

2 thoughts on “Imamo Papu (Habemus Papam, 2011)

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s