Dokumentarni filmovi

Devet prizora nasilja (9 scener om vald, 2011)

Devet prizora nasilja, dokumentarni film, Michael Krotkiewski.

Devet prizora nasilja vrlo je mračan naslov iza kojeg se krije još mračniji i jezovitiji dokumentarac o ljudima koji pripovjedaju kakve su sve izopačenosti činili drugim ljudima, bez imalo suzdržavanja, kajanja ili promišljanja. Psihologija zasigurno ima dosta toga za reći o tamnoj strani ljudske psihe, no vrlo rijetko se o tome sluša ili želi slušati. Ta, na žalost, posve prirodna i prečesta pojava golica zanimanje tek nakon što se desi neka tragedija. Zapravo, ni tad se ne radi toliko o zanimanju za uzroke koliko o užasavanju nad posljedicama.

Može li se uopće ljudskoj zloći (nasilnim činima) pristupiti na neosuđujuči način? Ne znam, no prilično zastrašujuća, kao i nasilje sa svojim posljedicama, jest spoznaja da ono mnogima nije strano niti prežu od njega. Zapravo, radi se o nekom instinktu kojeg svi imamo ali odgojem i socijalizacijom naučeni smo ne reagirati na pojave na način da mu se prepustimo, suzdržavati se od zločina te na taj način činiti društvo i svijet mjesto u kojem ljudi ipak mogu (pre)živjeti. Ipak, postoje ljudi koji taj impuls ne mogu kontrolirati, on kad-tad izbije na površinu te ih čini opasnima.

Devet Šveđana koji svoja svjedočanstva o okrutnostima koje su činili dijeli s publikom, naizgled su sasvim normalni. Nemaju ni rogove, ni rep. Tipični su predstavnici svojih sredina, osim što su mučili, ubili ili zlostavljali nekoga te pritom uživali ili ne osjećali da rade nešto pogrešno. Neki su čak bili svijesni boli i ozljeda koje nanose, a razlozi zbog kojih ih nanose bili su nevjerojatno banalni. Neki od njih opasniji su za društvo od onih drugih, no svi su podlegli primarnom ljudskom instinktu. Zapravo je zabrinjavajuće da se takvo nešto nalazi u svakome od nas. Isto je tako zabrinjavajuće da svatko od nas može biti žrtva. Čini se da je svijet opasniji nego što se čini, a da su ljudi okrutniji nego što žele da se zna.

Kako je svaki od sudionika dokumentarca sniman u krupnom planu na način da mu se vidi samo lice, najprije samo dijelovi a potom i šira slika, dobiva se dojam blizine, a sve emocije koje gledatelju navru pojačane su tim efektom. Na taj način kao da zaista pred sobom imamo prizore samog nasilja koji su počinili. Nije ni malo ugodno slušati o zvuku razbijene lubanje ili novim cipelama koje su se morale isprobati udarajući slučajnog prolaznika. Iako je jasno da tim ljudima zapravo treba stručna pmoć, nekako nam nedostaje suosjećanja za njihove probleme znajući kakve su monstruoznosti činili drugima. Zaprepaštenje, nevjerica, gađenje, tuga, strah, mučnina, bespomoć, ljutnja… sve je to nasilje i njegovih devet prizora u ovom kratkom dokumentarcu.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s