Dokumentarni filmovi

Mjesto moje malo (El lugar mas pequeno, 2011)

Mjesto moje malo

Cinquera je gradić smješten u salvadorskim planinama. Za vrijeme salvadorskog građanskog rata bio je potpuno uništen a veliki dio stanovništva ubijen. Ipak, preživjeli su obnovili grad. Ovo je priča o njima, njihovim životima i sjećanjima.

Autorica filma (Tatiana Huezo) je zapravo rodbinskim vezama vezana za Cinqueru. Njezina baka se tamo rodila a pri jednom posijetu u rodni grad i nju je povela sa sobom. Osim što je upoznala njezine prijatelje koji su uglavnom protagonisti ovoga filma, Tatiana je imala priliku koračiti u lokalu crkvu, najneobičniju na svijetu. Njeni zidovi obljepljeni su portretima stradalih, uglavnom djece i mladih ljudi, a na jednom zidu je čak obješen rep vojnog helikoptera. Nakon toga, odlučila je saznati više o tijeku krvavog građanskog rata i njegovom utjecaju na grad. Vratila se s nešto novaca i idejom da napravi dokumentarac. Stanovnici su bili vrlo otvoreni i podijelili s njom svoje priče koje je najprije snimila a potom spojila s odgovarajućim prizorima. To je jedan od razloga zašto kamera ne prikazuje govornika.

Prilikom jednog razgovora autorica je izjavila da je željela sve snimiti sa stajališta duha. Ipak, duhovi su itekako prisutni u životima preživjelih jer je svatko od njih izgubio bar jednog člana obitelji. Teško je ne biti okružen duhovima kad su toliki stradali. Tako jedna od starica, Elba, često razgovara sa svojom mrtvom kćeri. Svatko se sa gubicima nosi na svoj način no svima je zajedničko da nastavljaju sa životom. Oni se smiju, obavljaju svakodnevne dužnosti, rađaju i umiru ali stalno su svijesni onoga što se desilo i bez koga su sve ostali.

Pablu nam govori kako je sve počelo. Govori o svoje sedmero poginule djece, svojem sudjelovanju u ratu i događajima koji su mu prethodili. On je čovjek koji voli čitati i biti okružen knjigama iako na prvi pogled ne ostavlja takav dojam. Čini se jednostavnim i skromnim, kao i okolina u kojoj živi. Koliko god malo imali i siromašni bili, oni su bogati duhom, poneki od njih i umjetnici.

U filmu je vrlo važna priroda, njeni spokoji i ljepota kojima zrači. Šuma je vličanstvenam beskrajno zelena i prepuna umirujućih zvukova a sami stanovnici smatraju je svetom. Osim što je pružala njima utočište, tamo su pokopani njihovi voljeni.

Njihove pripovijesti o minulom nisu ugodne za slušati no popraćene su slikama sadašnjosti i života koji je preostao. Kraj nije mogao biti ljepši i prikladniji, a sastoji se u donošenju dva nova bića na svijet. Prekrasno.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s