Knjigosfera

Pjesma sudnjeg dana – George R. R. Martin

˝This is a day we´d dreamed about, / Ovo je dan o kojem smo sanjali,

This is the land where the flowers grow. / Ovo je zemlja u kojoj cvjeta cvijeće.

And all my hopes I´m bringing, / I sve svoje nade donosim,

Oh, don´t you hear the singing? / Zar ne čujete pjesmu?

And all my dreams I ´m bringing, / I sve svoje snove donosim, 

Well, can you hear the singing? /Zar ne čujete pjesmu?

And all my pain I´m bringing, /I svu svoju bol donosim,

  and I´m joinin´ in that singing! / I pridružujem se pjesmi!

They´re playing the resurrection rag, oh! / Sviraju pjesmu uskrsnuća!

Playin´ that resurrection rag! / Sviraju pjesmu uskrsnuća!

YEAH! That everlovin´ funky goddamend / Da! Tu milu prokltu

RESURRECTION RAAAAAAAG! /Pjesmu Uskrsnuća!˝

Pjesma sudnjeg dana

Da, Pjesma sudnjeg dana/Pjesma uskrsnuća s Nazgulova albuma Music to Wake the Dead. Nakon šutnje koja je trajala nekoliko godina Sandyu se javi bivši prijatelj i suradnik Jared Patterson, urednik poznatog glazbenog časopisa Hedgehog, s neočekivanom ponudom da napiše priču o smrti poznatog menadžera Jamieja Lyncha, nekadašnjeg zastupnika ali i stvoritelja još poznatijeg rock sastava Nazgul. Bilo je potrebno sasvim malo da Sandy pristane i uputi se na putovanje SAD-om i vlastitom prošlošću kako bi povezao konce i dobio odgovore.

To nije bilo obično ubojstvo, bilo je previše Nazgula u njemu (iako se band raspao kad je njihov pjevač upucan na koncertu u West Mesi) stoga Sandy sumnja da je njihovog bivšeg menadžera ubio neki od njihovih ludih fanova iz 60-ih. Da bi otkrio istinu, morao je posjetiti sve preživjele članove Nazgula ali i svoje nekadašnje prijatelje s kojima je sudjelovao u hipi pokretu. Prvi je na redu bio bubnjar Gopher John, sad vlasnik kluba u New Jearsyu gdje nastupaju mladi bandovi kojima želi pomoći da se probiju.  Stalo mu je do glazbe, te djece i član je privredne komore u kravati i odijelu. Promijenio se. Nakon njega put ga je doveo k Maggie. Djevojka koja je nekoć veseljem bila u stanju svakoga zaraziti te je željela promijeniti svijet sad je usamljena tipkačica i žali što je odustala od studija. Rick Maggio, Nazgulov gitarist, bio je sljedeći. Debeo, ljut i na dnu nije bio ni sjena glazbeniku koji je nekad bio. Lark Stephen Ellyn, njegov “prijatelj” (“prijatelj” zato jer su se Sandy i on družili u mladosti ali se nikad nisu voljeli), postao je veliko ime u oglašavanju što je poprilično daleko od mira, ljubavi i revolucije za koje se nekad gorljivo zalagao. Peter Faxon, posljednji član nekadašnjih Nazgula živio je život sretnog obiteljskog čovjeka koji leti balonom i još uvijek piše pjesme. Bambi, također Sandyeva prijateljica, sad se skrasila u komuni s nekoliko ljudi, uzgaja organsku drogu, voće i povrće, te želi podizati djecu izvan pokvarenog svijeta i ostala je zapravo najvjernija svojoj studentskoj verziji. Froggy je i dalje bio isti zavodnik, šaljivac ali je i on ostario te otkrio Sandyu nekoliko važnih stvari o njihovoj generaciji: “… – Kad već govorimo o povijesti, četiri su najvažnija čimbenika. Prvi je razdoblje u kojem smo odrasli. Poratna Amerika, potkraj četrdesetih i početak pedesetih. Razdoblje procvata, jedno od najboljih u američkoj povijesti. Mir i blagostanje, zahuktali napredak posvuda, sve postaje veće i bolje svakim danom. Nismo znali za prepreke. Bili smo naraštaj koji je sve želio i sve očekivao. Mogli bi reći, najpohlepniji klinci u povijesti. Ali i najveći zanesenjaci. Kao drugo, bili smo prvi naraštaj odgojen na televiziji. Odrasli smo uz seriju Father Knows Best, plešuće cigarete, vijesti i Bože pomozi – on zakoluta očima – Froggya Gremlina. Od kolijevke smo bili uronjeni u poplavu informacija, izloženi svemu pod kapom nebeskom. Što više podataka, to više proturječja, shvaćaš? Čak i na jugu, robovlasnici su znali da znanje nije dobro za crnce i imali su pravo. Svijet koji smo gledali na televiziji nije se uvijek poklapao s onim što su nam govorili mamice i tatice i učitelji a Vijetnam nam je to nabio na nos. Pomiješaj to s našim idealizmom i velikim očekivanjima pa ono, što se tako zgodno naziva Nemirnim šezdesetima, postaje neizbježno. Treće, a možda i najvažnije, bila je brojnost našeg naraštaja. Željeli smo promijeniti svijet zbog prvog i drugog, a starci su se samo smješkali, odmahivali glavama i govorili da svaki naraštaj to želi, da će nas to minuti kao i njih. A mi smo se smijali. I bjesnili. I znali bolje. Tvrdili smo uporno, bit ćemo drugačiji. Ovaj put će se to zaista i dogoditi. Ironija je bila u tome da smo bili u pravu – zaista smo bili drukčiji od svih bivših naraštaja, jer nas je bilo toliko puno. Bili smo dio eksplozije nataliteta, najveće dugokoso društvo pozvano na životni tulum. Američko se društvo užurbano mijenja da bi zadovoljilo naše potrebe. Predgrađa su izgrađena da bismo mi u njima stanovali. Igračke, pelene i dječja hrana su se najbolje prodavali kad smo ih mi upotrebljavali. Mediji su na svakom koraku lizali našu ružičastu guzu. Kad smo bili mladi, bili smo šik. Kad je došlo vrijeme za ševu, odjedanput si u knjigama slobodno mogao napisati riječ jebati i pokazati sise na filmu. Pričekaj dok ostarimo i posijedimo, na televizije će biti toliko serija o starim ljudima da ćeš dobiti staračke pjege na očima od gledanja. Nije ni čudo da smo mislili da imamo moć. Stalno mijenjamo svijet. Naša mnogobrojnost ima i svojih nedostataka. Koliko se mladih inženjera natječe za unapređenja. Pogledaj nepregledno more nadobudnih pisaca, umjetnika, filmadžija, hordi dramskih pisaca željnih slave, uzavrele mase mladih političara koji čeznu za javnim nastupima! Nitko ne želi mesti podove, čistiti zahode ili tipkati na pisaćem stroju; naučili smo da ima boljih zanimanja, ali nas ima tako puno da većina završi na radnim mjestima koja nam se ne sviđaju. I zato se Maggie osjeća promašenom i starom, i žali za danom kad je odlučila prekinuti studij, zato Lark tako očajno igra monopoli u koji ne vjeruje. I zato Bambi mijenja pravila da bi izašla kao pobjednik. I zato Sandya ljuti njegovo skromno mjesto u svjetskoj književnosti…

 – Rekao si da su četiri razloga – reče Sandyy. – A nabrojao si samo tri.

 – Lagao sam – reče Froggy. – Bila je to varka da vidim slušaš li me. To stalno radim studentima.” Na poslijetku je stigao i do Sluma čiji konzervativan, sadistički i nemilosrdan otac drži svoga sina u kućnom pritvoru nakon što se pobrinuo da ga proglase ludim (zbog njegove hipi prošlosti i prijatelja).

Lynchovo ubojstvo dobilo je kakav-takav završetak u kojeg Sandy nije povjerovao te je i dalje nastavio kopati po prošlosti. Jared ga je otpustio, djevojka ostavila i našao se sam u oronulom stanu. Tad se pojavila Ananda sa poslovnom ponudom koja je u sebi sadržavala previše prošlosti za kojom je Sandy toliko čeznuo i postao ovisan da bi je odbio. Našao se usred nečega što prelazi granice mogućega ali se nije maknuo. Halucinacije, misteriozna krvarenja njegova novog poslodavca, putena Ananda, “oživljavanje” mrtvoga Petera Hobbinsa te ponovo okupljanje Nazgula protresli su zemlju. Sandy je bio neizostavan dio svega i njegova je uloga bila ključna da se prošlost ponovi, započne prije propuštena revolucija i promijeni svijet.

Za knjigu je vrlo važan i Tolkien sa svojom trilogijom Gospodar prstenova: band koji se našao u središtu svega zove se Nazgul (devet, crnih jahača bez lica), njihov menadžer (pokojni Lynch) prozvan je Sauronom (sličnost među njima je nevjerojatna), njihov se prvi album zvao Hot Wind out of Mordor a veliki hit Music to Wake the Dead pjevušio je i Frodo u Razigranom poniu. To i nije neko iznenađenje obzirom da je trilogija prvi put objavljena sredinom 50- ih. S druge strane tj. današnje perspektive bilo je malo neobično čitati sve te silne reference na Tolkiena kao velikog pisca fantastičnih romana obzirom na to kakvo je Martin danas ime u istom području.

Prvi dio knjige gdje Sandy sreće svoje nekadašnje prijatelje i članove svog najdražeg banda je odličan. Odličan je i kraj. Međutim, postoji dio u kojem ima podosta toga nerealnog uključujići i Sandyeve snove/halucinacije kao i neke ljude koji vjeruju da će upravo glazbom oživjeti najvažniji trenutak prošlosti, ponoviti ga kako valja i dobiti budućnost kakvu su i nekada priželjkivali. Glazba se ovdje zaista pokazala vrlo moćnom ali ljudi su i dalje samo ljudi a čitav svijet preveliki zalogaj čak i za sve Nazgulove fanove koji su se okupili na West Mesi po drugi put. Čitati o Sandyevim snovima/halucinacijama ponekad je stvarno bilo jedva podnošljivo ali je zato glazba u knjizi bila toliko stvarna da ju se moglo čuti a koncertnu atmosferu osjetiti. Taj dio knjige se ne čita, on se sluša. Promatrati djecu cvijeća izvan “njihovog” vremena je pomalo tužno: manje-više svi su upravo onakvi ljudi kakvi nisu htjeli postati, najmanje su se promijenili luđak koji misteriozno krvari u svojoj luksuznoj vili sa ogromnim bankovnim računom i istim, starim prezirom prema novcu te djevojka (sad žena) odrasla u višoj srednjoj klasi koja želi svoje dijete odgajati u komuni daleko od anorganskog sladoleda, čokolade i plastičnih igračaka sa napušenom obitelji od kojih se neki nalaze i na tjeralicama. Starenje je neizbježno ali je lijepo kad ljudi ostanu dosljedni sebi.

Pjesma sudnjeg dana nastala je, mogli bismo reći, slučajno. Baš kao i Sandy, Martin je također dobio jedan zadatak (doduše, nije imao nikakve veze s ubojstvom) koji je prerastao u nešto drugo. Za ovo djelo,autor je jednom prilikom izjavio da je to njegov najambiciozniji roman ikad, da je vrlo hibridan (u njemu ima nešto horora, nešto fantastike, nešto rocka) ali je bio komercijalna katastrofa i umalo ga je koštao karijere kad se pojavio 80-ih. Martin je danas poznat zbog drugih djela stoga će se zasigurno sve više pozornosti obraćati i Pjesmi sudnjeg dana no po mom sudu on je daleko od “potpune katastrofe”. Kao što sam već rekla, jedva je podnošljivo čitati o prikazama i morama koje muče Sandya ali glazba i njegovi susreti sa svim tim likovim su više nego dobar razlog da se knjizi da šansa.

2 thoughts on “Pjesma sudnjeg dana – George R. R. Martin

  1. *** Biti prijatelj Bogu svom *** Duša,duh i telo,sve je Božje delo * Malo po malo,zbog sebe pre svega,ja jesam,oprostiti i osobi što rekla si,ili rekao si da nikada mogao,ili mogla oprostiti nebi;ovako nešto predivno je u očima Božjim * Nema ljubavi veće od ovog : ~ položiti život za prijatelja svog ~ * Nečije srce je slomljeno zbog sela mog,a možda je to samo bol moj * Ovaj proces nije loš,imajuci blagi podliv ispod oka svog,biti u verovanju,jeste od prijatelja savršenog * Ja učiniti malo mogu tog,podeliti s tobom Isusa svog,a iskanjem očekivati isceljenje,zaborav i oprost,makar osobi jednoj * Na oči gleda čovek,u srce gleda Bog ; uvek sam s tobom sine moj * Pored zdravlja,radosti i sreće,od srca svog,želim ti da ostaneš uspešno nenadvladiv(a) u poslu i životu svom * Voli vas na nebu Otac i Bog *

  2. Meni je knjiga odlična….kupila sam je sasvim slučajno, upravo zbog toga da pročitam i druge Martinove knjige, a ne samo Pjesmu Leda i Vatre i oduševljena sam i “Pjesmom Sudnjeg dana”, i drugim dvjema prevedenima na hrvatski: “Vjetrovito utočište” i posebno “Grozničavi san” (ta mi je posebno prirasla srcu). No “Pjesma Sudnjeg dana” bila mi je zaista odličan uvod u obožavanje lika i djela našeg genija, Georga R. R. Martina.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s