Knjigosfera

Zbirka otrova – Goran Tribuson

Zbirka otrova

Vladimir je pomalo svadljiv osamdesetogodišnjak koji živi u domu za starije osobe te se u svojim “najboljim” danima prisjeća svoga odrastanja, obitelji, jednog prijatelja, bivše žene i nekoliko političkih režima. Sve zajedno, te su sile od njega načinile čovjeka koji nakon mnogo nepravde, nesreće, nekoliko smrti i trovanja odluči napisati roman u čast svome ujaku.

Glava njegove obitelji bila je baka koja se smatrala napola plemkinjom i u nebesa je uzdizala svoje “plemenite” pretke, što zbog prezimena Wilenicza koje je u stvarnosti bilo Vilenica a što zbog niza romana koje je njen otac sam tiskao nakon što ga je svaki izdavač odbio smatravši njegove rukopise nevrijednima. Dakako, baka se daleko bolje od njih razumjela u umjetnost stoga je plitkim zapletima, predvidivim raspletima i trovanjem kao vječitom temom pridavala veće značenje od bilo kojeg hrvatskog književnika (čak i Nazora koji je, po njenim riječima, ono malo talenta što je imao potrošio na cvrčke). Vladimirov otac bio je vrlo sklon alkoholu a nakon što se pokazalo da od njegova obećanog nasljedstva iz daleke Amerike neće biti ništa, svi su ga gledali kao niže biće. Ni majka mu nije bila baš neka sreća: sklona preljubu  živjela je za noćne izlaske i druge muškarce. Jedini “normalan” član njihove male obitelji bio je njegov ujak Slavek, čuveni toksikolog koji je zbog svojih znanja i sposobnosti gotovo uvijek bio u opasnosti.

Vladimirovo bezbrižno djetinjstvo prekinuo je dolazak njemačke vojske u grad. Mama je ubrzo pronašla kavalira koji je bio stručnjak na polju etnogeneze: ” Na užas mog oca, majka se veoma brzo počela družiti s jednim simpatičnim ustašom, koji se bavio tjelovježbom za stranačku mladež i tajnama stanovite nacionalne etnogeneze, što je bio ponosni naziv za uzvišenu nauku po kojoj su Hrvati nastali bez ikakve usputne veze sa Srbima, Židovima i još nekim neprihvatljivim rasama, došavši na ovaj prostor s neke sasvim desete strane… Kako se u novonastalim okolnostima držalo jako važnim dokazivati kako nemate nearijevskih crta, te kako smo u glavnim konturama najsličniji Nijemcima, gospodin Prco je danima obilazio mnoga javna mjesta i držao razna predavanja o hrvatskom podrijetlu, dokazujući uporno najznačajnije momente u tom povijesnom procesu. Po tim teorijama Hrvati su ponajčešće bili gotskog podrijetla, premda je bilo i indicija da su došli s opasnih iranskih visoravni, gdje se srbin ne bi usudio ni primirisati, a ni s nordijskim se korijenima nije oskudijevalo. Po njima su se naši pređi već u desetom stoljeću zalijetali do Amerike, što bi se lako dokazalo da se nisu zagubili brodski dnevnici pisani glagoljicom. Najmilija i najsmionija Vranicanijeva tvrdanja, koju je volio razvijati kad bi prije predavanja malo gucnuo, bila je ona po kojoj je jedan od sveta tri kralja bio glavom i bradom Hrvat, samo što se u sezoni važnih događanja nije htio praviti  važan pa je taj podatak skromno prešutio.

Njegov je otac zapravo ima neobičnu ulogu u borbi protiv okupatora: “… dogodio se taj čuveni ispad mog oca Adama Pavleka, koji je i sam dao svoj čudni obol ubijanju aždaje koja nam je svima pila krv. On nije mogao, premda je time stalno pretio, otići u partizane, jer je tamo bila slaba dostava alkohola, nije mogao izvesti nikakvu atraktivnu diverziju, dijeliti letke, agitirati ili ilegalčiti noću po sumnjivim periferijskim uličicama, pamtiti adrese, pseudonime i lozinke, on se, jednostavnom riječju, mogao tek nalokati, teško, žestoko, beznadno, i u toj je disciplini spadao u ratnike prve vrste. Tako se jedne kasne večeri, nakon dugog lokanja “Kod Hercmanskog”, koje je, unatoč policijskom satu, potrajalo pod roloima koji nisu propuštali izdajničko svjetlo, izišao van i krenuo Savskom cestom gore prema kazalištu. Zapravo, njegovo kretanje baš i nije djelovalo kao nešto čime bi se nekamo trebalo stići, nego kao besmisleno micanje žive materije u tmini. I tada je naletio na kolonu kamiona što se kretala prema Savskom mostu, vjerojatno zbog još koje od zaludnih akcija protiv pobunjenika iz šume. Unatoč manevru vozača tata je pao pod desni kotač vozila, zaglavio se tamo, zbog čega je vozač izgubio nadzor, a vozilo smjer tako da je zahvatilo daščanu ogradu i preko nje palo u jarak otkopan zbog radova na kanalizaciji. Rezultat te nesreće bio je iznenađujuće težak s neočekivanim brojem mrtvih. Sedam je ljudi smrtno stradalo, utvrdilo je redarstvo koje je veoma brzo stiglo na mjesto događaja. Od tih leševa šest je pripadalo takozvanim kvislinškim snagama, sedmi je bio leš mog oca.” Kao udovica, majka je pronašla novog kavalira koji je, na žalost, zapeo u njihovom podrumu, i to za uvijek.

U grad je stigla nova vojska a majka mu se opet nastojala pobrinuti za njih u novim, teškim trenucima. Ovoga puta njen ljubavnik nije bio dovoljno moćan da nju spasi od ženskog zatvora u Požegi kamo je dospjela jer nije htjela odati gdje se nalazi njen brat a Vladimira od doma za nezbrinutu djecu na Žumberku. Život je tamo bio težak: više su bili gladni nego siti, prepušteni, u najmanju ruku, nestručnim ljudima i svojoj dječjoj snalažljivosti, bez škole, odgoja i ljubavi. “… Inače, u domu su bili zbrinuti siročići raznih vrsta, djeca iz razorenih i spaljenih sela, oni čiji su roditelji nestali u vihoru rata, zbjegovima, prisilnim mobilizacijama ili još prisilnijim masakrima, te razni drugi primjerci koji na ovom svijetu više nisu imali nikoga osim partije i naprednog dijela naroda općenito. Kako je zavladala sloboda, i kako se nismo nalazili u zatvoru nego u odgojnoj ustanovi, kroz žičanu ogradu kojom je dom bio opasan nije bila provedena struja, a čuvari nisu bili naoružani vatrenim oružjem nego samo priručnim palicama, pa si zbog ozbiljnih slučajeva nediscipline mogao ostati bez  zuba ili doživjeti da te netko zvekne preko leđa ili po bubrezima, ali se to držalo izrazom odgojne nježnosti, postupkom koji trebaš zahvaliti svom pedagoškom dobročnitelju. Što se tiče znakova ljubavi prema nama, oni su se očitovali tako što smo svakog dana dobivali hranu, a mi smo zauzvrat odgovarali dubokim emocijama prema drugovima Titu, Pijadi, Lenjinu, Marxu, Avnoju, Knoju, Afežeu i mnogim drugim licima kojima je naša budućnost bila stalno na pameti…. Ujutro bismo obično imali fiskulturu koja se izvodila uz neku veselu koračnicu o ljubavi koju narod gaji prema Titu i partiji, i obratno, premda mi nije bilo posve jasno kako to jedna cijela partija gaji ljubav prema jednom cijelom narodu i njegovim nacionalnim manjinama, odnosno može li se uopće ta silna količina ljubavi realizirati, a da se pritom ne proizvede nekakva šteta. Nakon fiskulture smo onako znojni išli na doručak, koji se sastojao od tvrdog kruha i predavanja o tome kako je međunarodni položaj zemlje težak i kako ćemo radije ponosni jesti svoj tvrdi kruh nego se ponižavati pred zavidnim ideološkim neprijateljem, od koga ne trebamo ništa, čak ni Unrrino mlijeko u prahu, prozirni sir i konzerve sa šarenim bombonima, koje, dok mi žderemo kruh, hruska doktor Guzjak i tako na najefikasnije način uništava plodove zapadnjačke agresije na našu novu novcatu domovinu.” U tom hladnom i zapuštenom domu upoznao je i svog jedinog prijatelje, Crnog te buduću ženu.

Nakon što mu je majka izašla iz zatvora, Vladimir se zajedno s njom ( i prostrjeljanim koljenom) vratio kući u Zagreb. Ubrzo im se pridružio i ujak kojem je vlast obećala da mu neće nauditi. Okružen obitelji i drugim ljudima osim neuke djece i samozvanih stručnjaka za djecu, vidjelo se koliko je Vladimir zapravo propustio i koliko ga je zapravo zakočio boravak u domu ( u svemu tome, to što je neuk bio je najmanji problem). Majka je ulazila iz jedne ljubavne veze u drugu, ujak se zavlačio u potkrovlja među svoje bočice a Vladimir je pohađao večernju školu. Jednoličnost su prekinuli jedan atentat te dva braka (najprije majčin a zatim i njegov).

Kao starac, Vladimir se čini daleko pametnijim nego što je to bio u mlađim danima. Napokon, ni jedna okolnost u kojoj se našao nije mu išla u prilog: bilo da se radilo o baki punoj sebe i svog podrijetla, majci koja je više marila do svojih ljubavnika nego do njega, ocu alkoholičaru, ujaku koji je imao potencijala da ostvari pozitivan utjecaj na njega ali mu to posao nije dopuštao, upraviteljima doma od kojih je jedan bio pedofil (pritom mu se to još i moglo oprostiti no homoseksualne sklonosti su ipak bile previše) a drugi bez trunke mozga (“ – E, momci, i ja bih bio vitak da nije bilo tog rata. Pet godina glava u torbi, dok zločinačka tanad fijuče kroz zrak. Boli te nepravda, pregazio bi vrat neprijateljima revolucije i švapskim zavojevačima, a još si mlad i živi ti se… Kako se za rat nismo imali kada pripraviti, nismo nabavili zaštitne prsluke, ali nam je jedan drug instruktor, koji je došao iz Rusije, rekao kako je salo na trbuhu najbolja obrana od metaka i rafala. Četiri centimetra te štiti od manjeg kalibra, šest je dosta za srednji, a petnaestica te štiti od rafalne paljbe tako da ni ne znaš da netko šiša po tebi. 
 – Pa zašto onda niste svi bili debeli? Mislim, tako bi se najbolje usporilo napredovanje neprijatlja i drugih zlotvora.
 – E, sine moj! – reče on kao da je zadovoljan zbog pitanja što ga je tako žudno čekao. – Traže se tu veliki napori i odricanje. I revolucionarna svijest na najvišem stupnju. Svašta trebaš otrpjeti da bi to izdržao. Recimo, kad doguraš do maksimalne zaštitne sigurnosti suočavaš se s mnogim problemima, kao što je raskopčanje šlica pri pišanju u uspravnom položaju, potom ne možeš obuti cipele, a ako ih i možeš, onda se ne možeš sagnuti da bi ih razvezao. Onda brisanje dupeta! Nemate pojma koliko je partijske samosvijesti potrebno da bi se dosegnula i obrisala guzica!”). Kao što je ujak Slavek rekao, Vladimir se iz doma vratio kao dječak, iako je već bio odrastao mladić. Da bi stvar bila gora, nakon što je ostao bez ujaka i majke, morao se sam nekako odgojiti i prilagoditi svijetu.

Kako se u knjizi, između ostaloga, radi i o otrovima, evo što je Vladimir dječak saznao o njima od ujaka: ” – …Konačno, sve oko nas su sami otrovi…svijet je sastavljen od njih…kao da ničeg zdravog nema pod kapom nebeskom…
 – Ne razumijem.
 – Jednog ćeš dana razumjeti – nasmije se ujak. – Paracelzus kaže kako je otrov pitanje doze. Sve može biti otrov, istodobno to ništa ne mora biti. Ovisi koliko uzmeš…
Ja još nisam znao a tog Paracelzusa, ali mi je čudno djelovao tip koji je tvrdio takvu bezvezariju po kojoj sve može biti nešto, a istodobno ništa ne mora biti baš to. Znao sam da bi mi moj ujak farmakolog i toksikolog sve objasnio, ali ja nisam bio kadar formulirati tako složeno pitanje. Na žalost, kada jednog dana naučimo kako uobličiti pravo pitanje, onda nam više prava pitanja ne padaju na pamet. To je bila osnovna nevolja s ovim svijetom i glavna gnjavaža odrastanja.” Odrastao Vladimir ipak je nekako svladao stanovite tajne otrova za kojima je vrlo rado posezao kad mu se netko ne bi svidio. Isprva se radilo tek o bezazlenom eksperimentiranju ali vještine su mu se poboljšale tako da je, kako je postajao iskusniji, mogao sasvim ciljano trovati ljude.

Radnja se odvija u tri različita politička režima od kojih se svakom pristupilo sa dovoljno poruge preko likova-karikatura, bilo da se radi o ustaši koji je na tragu dokaza da je i sam Bog Hrvat, pretilom partizanu koji se hvali najvišim stupnjem revolucionarne svijesti koji se iziskuje kod brisanja guzice ili koji je preko noći postao ugledan zbog visoke pozicije u partiji iako je sramotno neuk, velikom domoljubu koji je svoj život posvetio upućivanju budućih pokojnika na isključivo hrvatski dio raja (“… Inače je Homolka bio rodoljub i dobročinitelj, poznat kao organizator recitala “Imamo domovinu, odlazimo spokojno!”, što se odnosilo na domske stanare i njihovo zadovoljstvo s domovinom i onostranošću. Riječju, sad umireš ponosno kao Hrvat, pa potom odlaziš u hrvatski dio Raja, gdje si opet “svoj na svome”. Prije, kad nije bilo domovine, znao je pametno ustvrditi, nisi mogao ni umrijeti na miru, već si u smrt odlazio nervozan kao pas.“).  Vladimir je i sam shvatio da naizgled toliko različiti režimi zapravo imaju previše toga zajedničkog (” – Čekajte! – pobunih se – Ovo je starački , a ne kazneno-popravni dom. Ne možete mi nadzirati poštu bez sudskog naloga!
 – Možemo – ispravi me on. – Kad počnete pokazivati oblike demencije kojima biste mogli ugroziti sebe, okolinu i dom. To je za vaše dobro. Kada bi samo ljudi znali u kolikoj su mjeri sigurniji kad su pod nadzorom, i koliko im štete kojekakva takozvana građanska prava.
 – Znači sve je isto – nasmijem se – samo su objašnjenja drugačija. Nekoć su mi nadzirali poštu zbog općeg, a sada zbog mog vlastitog dobra.”). Njegov prijatelj Crni od kojeg je bivši režim stvorio plaćenog ubojicu koji se fino odijeva a nikad u životu nije imao ikakvu igračku dok mu je Vladimirov ujak poklonio, ipak mu je otkrio jednu vrlo bitnu razliku: prije je režim bio zainteresiraniji za ubojstva dok su danas ipak zauzetiji pljačkom. Vezano uz politiku, sve najbolje pokriva rečenica “Čija je ovo država, oduvijek se vidjelo po onima koji su bili pijani”.

Zbirka otrova napisana je vrlo duhovito, sa zavidnom dozom poruge i cinizma. Sve što se Vladimiru desilo u najmanju je ruku traumatično čega i sam postaje sve svjesniji kako stari, no u trenucima kada je to proživljavao nije ni znao u kakvim se mučnim situacijama nalazi. Njega je život očito zakinuo za mnogo, prije sve ga za ljubav. Na stranu politika i rat, on ni u vlastitoj obitelji nije dobivao ni izbliza onoliko pažnje i emocija koje su potrebne mladom biću da se razvije. Dakako, burna društveno-povijesna zbilja nije mu ni u čemu pogodovala. Kao starac, on je mrzovoljan, zajedljiv i pomalo zloban no uza sve što je prošao mogao je biti i daleko gori.

Zborka otrova je zapravo priča o novijoj hrvatskoj povijesti, nuspojavama raznoraznih režima, disfunkcionalnoj obitelji i jednom pojedincu koji se našao u središtu svega te je pritom izvukao prilično debeli kraj.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s