Knjigosfera

Nek zabava počne – Niccolo Ammaniti

Nek zabava počne

Nek zabava počne

Vođa male i pomalo beznačajne sotonističke sekte, Saverio, te pisac koji je napisao jednu odličnu knjigu, Fabrizio Ciba, naći će se na istoj zabavi koju je priredio poznati kriminalac koji se silno trudi integrirati u probrano talijansko tj. rimsko društvo. Naime, kad je kupio gradski vrt Vila Ada i na sebe navukao bijes mnogih aktivista ali i sumnju svekolike društvene kreme, odlučio je sebi u čast, a povodom otvaranja Vile, prirediti nezaboravnu zabavu koja će ga vinuti u nezaborav. Za društvo starleta, netalentiranih umjetnika, priprostih sportaša, korumpiranih političara, beskrupuloznih biznismena i svih koji išta predstavljaju na talijanskom zvjezdanom nebu odlučio je angažirati morbidnog kuhara, jednu poznatu pjevačicu, gomilu migranata te krdo otpisanih cirkusnkih životinja kako bi njegova “krunidba” ostala zapamćena i spektakularna. Na njoj će se pojaviti čak i gosti iznenađenja za koje ni sam nije znao.

Međutim, tko su zapravo Mantos i Ciba?

Mantos je vođa Zvijeri Abadonovih, četveročlane sekte koja pokušava opstati u sotonističkom svijetu gdje daleko poznatija i sposobnija Djeca Apokalipse nastoje sve male entuzijaste uzeti pod svoje i zavladati talijanskom sotonističkom scenom. Mantos je svjestan da se teško natjecati, posebice s afirmirnaom i razgranutom sektom poput Djece, a stvari im ne olakšavaju ni njihove svakodnevne obveze a ni svijet općenito. Primjerice, nije baš tako jednostavno ni groblje oskvrnuti obzirom da pored njega prolazi vrlo gusta prometnica a k tome Mantos mora raditi i u punčevom salonu namještaja i kod kuće se nositi sa  svojim nedavno rođenim blizancima. Njima je očajnički potreban jedan pothvat koji će ih učiniti važnima a zabava Sase Chiattia će im pružati priliku kakvu su dugo čekali. Oni, Zvijeri Abadonove (a ne tamo neka Djeca Apokalipse čiji je poziv da bude voditelj njihove ispostave za središnju Italiju i Sardiniju glatko odbio) ubiti će čuvenu pjevačicu Laritu koja je nekoć bila vrlo cijenjena u sotonističkim krugovima ali se pri rješavanju problema s drogom i spašavanju žive glave preobratila Kristu i postala ikona svega što je po njima vrijedno prezira. Ciba je pak književnik koji živi na staroj slavi. Iza njega je jedan odličan roman i bezbroj televizijskih nastupa. On je zvijezda ali stručni krugovi o njemu nemaju baš visoko mišljenje: „Jednostavno, za profesora Trepetija Cibina djela nisu postojala. Kad je govorio o žaljenja vrijednom aktualnom stanju u talijanskoj književnosti, nahvalio bi niz samo njemu poznatih piskarala, takvih koji su priređivali obiteljsko slavlje kad bi uspjeli prodati tisuću petsto primjeraka. O Fabriziu nikad ni riječi, ni slovca. Naposlijetku, jednoga dana, u intervjuu za Corriere della Sera, na izravno pitanje: „ Profesore, kako objašnjavate fenomen Ciba? Odgovorio je: „Ako se uopće može govoriti o fenomenu, onda je to prolazan fenomen, jedna od onih oluja koje meteorolozima zadaju glavobolje, a onda prođu i ne prouzroče nikakvu štetu.“ Zatim je precizirao: „U svakom slučaju, nisam ga pozorno čitao.“ “ Kad je saznao da više nije zanimljiv ni svojoj izdavačkoj kući koja smatra da previše troši na pisca koji već dugo nije napisao ništa značajno, znao je da je život na visokoj nozi koji mu je prirastao srcu ozbiljno ugrožen i pod hitno je trebao nešto da ga učini značajnim za talijansku književnost.

Dok Mantos jednostavno nije ima sreće u životu jer je rođen u radničkoj obitelji ( „Saverio je bio stručnjak za govnare. S tom je vrstom ljudi imao posla vrlo rano u životu, već u školi. Obično su se kretali u grupi, da osokole jedan drgoga. A kad bi te snimili, kad bi shvatili da hoćeš samo gledati svoja posla, kružili bi oko tebe kao gladne hijene. Ako si imao sreće, dočekali bi te ispred škole i pod bilo kakvom izlikom začeli kavgu, pretukli te, i tu je bio kraj.U suprotnom, prikazivali su se kao prijatelji, bili su simpatični i srdačni i uvjerili bi te da možeš biti jedan od njih i tada, kao pravoj budali, popustio bi ti oprez, a oni bi ti slomili srce koliko su te zajebavali. Tad bi te odbacili kao potrganu igračku. Nedjeljom su, međutim, s obitelji odlazili na misu i svaki su se put pričestili. Poslije srednje, financirani obiteljskim kapitalom, odlazili su na studij u inozemstvo. Tamo bi se upristojili i kad bi se vratili u Oriolo, bili su odvjetnici ekonomisti, zubari. Djelovali su kao uglađeni ljudi, ali ispod toga i dalje su bili ista govna. Takvi su često završavali u politici i onda su govorili o Bogu, obiteljskim vrijednostima i domovini. To su bili novi vitezovi katoličke civilizacije.“), dosta je životnih lekcija naučio na teži način, oženio je kćerku svoga šefa koji ga je mrzio i voli ponižavati, žena ga je rado iskorištavala i nametala mu svoju volju; Ciba je bio arogantan, zaljubljen u sebe, opterećen tuđim mišljenjem drugih no poprilično snalažljiv i zapravo pravi srećković.

Sasa Chiatti je uistinu isplanirao spektakl i da je sve išlo po planu, o njemu bi se pričalo još stoljećima. Međutim, i on će sam ostati iznenađen kad su se pojavili „uljezi „ s namjerom da ga unište: „ Htjeli su ga kazniti jer se usudio izdići, jer je svima pokazao da i siromašan momak, sin skromna autolimara iz Mondragonea, zahvaljujući svom poduzetnom duhu postao jedan od najbogatijih ljudi u Europi. Jer je zaposlio nezaposlene i pružio nadu gomili ljudi koji su umirali od gladi. Jer je ponovno pokrenuo ekonomiju ove jebene zemlje. Ona svetica njegova majka nije bila obrazovana, ali mozak joj je radio, i ona ga je upozorila. „Salvato, prije ili poslije smislit će kako da te sjebu. Udružit će se i utopiti te u moru govana.“ Godinama je Sasa Chiatti nemirno spavao u očekivanju tog trenutka. Angažirao je čete odvjetnika, knjigovađa, ekonomista. Oko svoje Vile Ade dao je sagraditi zidine kako bi se imao gdje sakriti, unajmio je izraelske tjelohranitelje i vozio se samo u blindiranim automobilima. Kurca mu to nije vrijedilo. Svejedno su došli. Izveli su sabotažu na njegovoj elektrocentrali, pokvarili su mu zabavu i sad su ga htjeli koknuti.“ On nije ni sluti da ima posla s odbjeglim sovjetskim olimpijcima koji su već desetljećima živjeli u katakombama gradskog parka koji je on odlučio kupiti za sebe i učiniti ga svojom prijestolnicom. Olimpijci, dakako, pojma nisu imali tko je Sasa Chiatti : „Kad su se vratili, izviđači su objasnili da je park zatvoren i da je postao neka vrsta privatnog zoološkog vrta vrlo moćna čovjeka, koji priprema veliku zabavu. Istog se trena okupilo vijeće starih sportaša kojim je predsjedao kralj, sad već posve slijep i izjeden psorijazom. On je znao što se događa. Ono čega se bojao svih pedeset godina života u podzemlju. Sovjetski imperij na koncu je pobijedio, njegova je vojska zauzela Italiju i komunizam je sad neprikosnoveno zavladao cijelim planetom. Park je sigurno postao rezidencija nekog birokrata, velike zvjerke iz Centralnog komiteta, a zabava je bila proslava sovjetske pobjede.“ Kad je nastao metež kojemu su uz njih kumovali i pijani uzvanici te Zvijeri odlučne da napokon učine nešto značajno, Chiattieva zabava će uistinu postati nezaboravna i jedinstvena.

Pomalo je tragično da u svijetu govnara i prevaranta Saverio bude predstavnik zla. Na poslijetku, on će jedini učiniti dobro djelo tj. spasiti mladu ženu koja svijetu želi samo dobro. Ciba će s vrata stradalog starca ukrasti svoju slavu a Chiatti će završiti s komadićem staklenog stolića urezanim u mozak. Neki od sporednih protagonista poslužit će kao primjer koliko daleko površnost i banalnost mogu dogurati a čudaci će se združiti i ostati neprimjetni u rimskom društvu u kojem se zapravo može prepoznati skoro svaki “civilizirani” grad na planeti.

Moram priznati da me je ovim romanom Ammaniti podsjetio na Fitzgeralda i njegovog Gatsbya ali i Dijamant velik poput hotela Ritz. Iako mafijaš, Chiatti se odvažio napraviti još neviđenu zabavu, što je bila Gatsbyeva specijalnost. Također, svojom megalomanijom podsjeća na obitelj Washington čiji gosti, kao i neki Chiattijevi u ovom slučaju, ne prežive posjet njihovom skromnom domu.

Ammaniti zaista ima smisla za humor i trenutak. Ovim je romanom zavladao književnim top ljestvicama, prevođen je na brojne jezike a i kritika ga je dočekala sa pohvalama. Uostalom, što se tu čovjeku ima za ne svidjeti? Sve te situacije, karakteri, zapleti i raspleti toliko su kaotični i komični da im je nemoguće ući u trag. Da je ova knjiga vožnja, to bi bila jedna od onih ludih i nezaboravnih koje su koliko opasne toliko i uzbudljive i nakon kojih se cerekamo od uha do uha iako znamo da smo putem mogli ispasti iz vozila.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s